UKOLIKO STE U MOGUĆNOSTI DA PODRŽITE DALJNJI RAD NAŠEG BLOGA MOŽETE TO UČINITI DONACIJOM PUTEM PAYPALL-a U PROZORU DONACIJA

ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

Na izgradnji zgrade SOA-e Sanader i Karamarko izvukli više od 40 milijuna eura



O TOME SE ŠUTI

U pranju 60 milijuna eura, koliko je stajala izgradnja zgrade, sudjelovali su Sanaderova vlada, MUP i RBA banka koja je cijeli projekt financirala ostvarujući enormnu zaradu. Idejni tvorci cijele operacije bili su Ivo Sanader i Tomislav Karamarko
Politička borba oko toga tko će kontrolirati i preuzeti Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA-u) – hrvatsku krovnu špijunsku instituciju – znači imati prednost pred ostalim političkim konkurentima prvenstveno zbog kontrole povjerljivih informacija kojima se, u kriznim situacijama, mogu odraditi pritisci i ucjene političkih protivnika, ali i medijskih kuća – urednika, novinara i vlasnika, što u konačnici može rezultirati političkom pobjedom. Manje je poznat podatak da je isto tako nužno postaviti povjerljivu osobu u SOA-u kako se ne bi otkrila financijska afera od 60 milijuna eura, čiji su idejni tvorci bili Tomislav Karamarko i Ivo Sanader.
Izgradnja zgrade SOA-e možda nije najveća financijska afera u modernoj Hrvatskoj, ali je svakako to najskuplja zgrada koja je ikad sagrađena u Hrvatskoj. U pranju 60 milijuna eura, koliko je stajala izgradnja zgrade, sudjelovali su hrvatska vlada pod predsjedanjem Ive Sanadera, Ministarstvo unutarnjih poslova i RBA banka koja je cijeli projekt financirala ostvarujući enormnu zaradu. Kada se analizira cijeli slučaj, vidjet će se da ništa nije bilo slučajno.
Istrage traju četiri godine, bez rezultata
U lipnju 2014. godine poslana je informacija o preplaćenim radovima na zgradi SOA-e, koja se nalazi na lokaciji Savska cesta – Avenija Vukovar, iza sjedišta policije, odnosno Ministarstva unutarnjih poslova. Informacija, koja se može tumačiti kao kaznena prijava, upućena je svim relevantnim osobama i institucijama u Hrvatskoj. Informaciju o pranju, odnosno izvlačenju novca iz državnog proračuna, koristeći građevinske radove na zgradi SOA-e, dobilo je tako: Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, i to: predsjednik Vladimir Šeks i potpredsjednica Ana Lovrin; kao i članovi: Vesna Fabijančić Križanić, Anton Filić, Viktor Gotovac, Peđa Grbin, Vesna Kesić, Nikola Kristić, Dragutin Lesar, Branko Roglić, i Jasminka Tizun. Pored ovog saborskog vijeća, informaciju je zaprimila i tadašnja Milanovićeva vlada (Zoran Milanović, Radimir Čačić, Milanka Opačić, Neven Mimica, i Branko Grčić), predsjednik RH Ivo Josipović, Predsjedništvo Sabora (Josip Leko, Nenad Stazić, Jadranka Kosor…), Državno odvjetništvo (Mladen Bajić), USKOK, te Delegacija europske unije u Republici Hrvatskoj.
U informaciji o gospodarskom kriminalu kod izgradnje zgrade SOA-e naveden je niz protuzakonitih odluka i postupaka koji su na kraju završili enormnom krađom novca i građevinskog materijala što se, naravno, nije kontroliralo. U prijavi se navodi kako je za potrebe izgradnje Sigurnosno obavještajne agencije dogovoren posao u vladi tadašnjeg premijera Ive Sanadera, bez javnog natječaja. Kao financijer projekta određena je RBA banka, koja je posao pratila kroz program leasinga. Cijeli posao proglašen je državnom tajnom, pa su bile i nemoguće bilo kakve kontrole tijekom izgradnje ovog objekta.
Posao izgradnje SOA-ine zgrade dobila je tvrtka Kamgrad u vlasništvu Drage Kamenskog, inače kućnog prijatelja tadašnjeg predsjednika Uprave RBA Zdenka Adrovića. Inače, Kamenski je bio jedan od najvećih financijera KK Zagreb, na čijem čelu su tada bili Marijan Hanžeković, Josip Petrović, Željko Čović, Darko Markotić i Ivica Toljan.
Za vrijeme izgradnje zgrade SOA-e ravnatelj te institucije bio je Tomislav Karamarko, a njegov pomoćnik za financije bio je Josip Jurčević.
Krivotvoreni podaci
Nakon što je informacija o pranju novca prilikom izgradnje SOA-e došla u medije, Jutarnji list je nekoliko tjedana kasnije objavio veliki tekst o ovom sumnjivim projektu. Međutim, novinaru su službenim putem dostavljene netočne informacije koje nije provjeravao, pa se činilo da je cijeli projekt u granicama financijske normale, ali nije tako. Na traženje novinara deklasificiran je cijeli ovaj projekt s kojeg je skinuta oznake državne tajne, pa je javnost mogla doznati iskrivljenu istinu. Podaci koje je dobio novinar Jutarnjeg lista bili su sljedeći: zgrada SOA-e ima ukupno devet etaža – šest nadzemnih i tri podzemne, ukupne brutorazvijene površine od 42.000 četvornih metara. Prema ovim informacijama, ako se podijeli 60 milijuna eura, koliko je stajala zgrada, s 42.000 četvornih metara proizlazi da su troškovi izgradnje zgrade po četvornom metru plaćeni oko 1400 eura. Na prvi pogled to bi mogla biti prihvatljiva cijena s obzirom na kretanja cijena nekretnina u Zagrebu, ali to je tržišna cijena. Cijena gradnje u Zagrebu po četvornom metru teško prelazi 500 eura, u što je uključena i cijena građevinskog zemljišta koja ovdje nije plaćena.
Detaljnim uvidom u tlocrt zgrade, prema ucrtanom objektu na katastarskom planu evidentno je da tlocrtna površina zgrade po jednoj ima samo 1880 četvornih metara. Ako se ova tlocrtna površina pomnoži s devet etaža dobiva se ukupni iznos brutorazvijene površine od 17.000 „kvadrata“, što je za 25.000 „kvadrata“ manje od službenih podataka. Prema tom izračunu dobiva se da je četvorni metar plaćen oko 3500 eura, što prelazi granice svih građevinskih kalkulacija.
U najekstremnijem slučaju, da je cijena četvornog metra 1000 eura, izgradnja cijele zgrade ne bi smjela prijeći iznos od 17 milijuna eura. Ako je zgrada plaćena RBA kreditom u iznosu od 60 milijuna eura, to znači da je Karamarko u suradnji sa Sanaderom na ovom projektu „izvukao“ više od 40 milijuna eura, koji su završili u privatnim džepovima ili na nekim tajnim računima u inozemstvu!
U novinskom tekstu navedeno je da se izgradnja zgrade, prema službenim podacima, financirala operativnim leasingom RBA banke, na deset godina s kamatnom stopom od 6,3 posto. Za korištenje zgrade država plaća najam RBA banci u iznosu od 3,3 milijuna kuna mjesečno. U deset godina država će tako platiti RBA banci 396 milijuna kuna, odnosno 52 milijuna eura. I tu je najveća tragedija cijelog projekta. Naime, preko službenih podataka doznajemo da je projekt SOA-ine zgrade RBA financirala putem operativnog leasinga, što u prijevodu na razumljiv jezik znači da će nakon deset godina plaćanja 3,3 milijuna kuna mjesečno zgrada SOA-e ponovno doći u vlasništvo RBA, a SOA će morati sklopiti novi ugovor o najmu! Ovako štetan ugovor po hrvatsku državu nikada nije potpisan, ako tu ne računamo prodaju INE.
Umjesto istrage ratovanje preko medija
Provjerom podataka u zagrebačkoj gruntovnici, potvrđeno je sve što je u ovom tekstu navedeno: tlocrtna površina objekta iznosi 1958 četvornih metara, a kao vlasnik zgrade upisan je Raiffeisen Consulting d.o.o. sa sjedištem u Petrinjskoj 59 u Zagrebu. Stoga je definitivno da je, nakon deset godina plaćanja najma i otplate zgrade, zgrada SOA-e ponovno u vlasništvu RBA!
Kako bi se obranila od ovakvog medijskog napisa, SOA angažira Večernji list koji u jednom afirmativnom tekstu na dvije stranice pokušava opravdati ovako nerealno skupi građevinski projekt. U tekstu od 23. srpnja 2012. ponavljaju se podaci koji su prethodno plasirani u Jutarnji list, i izvlače paralelu s troškovima izgradnje Muzeja za suvremenu umjetnost, čija je izgradnja stajala 444 milijuna kuna. Ova usporedba mogla bi biti utemeljena, ali Muzej suvremene umjetnosti nakon otplate kredita postaje vlasništvo Republike Hrvatske, a zgrada SOA-e se vraća RBA banci! Osim toga, površina Muzeja nije napuhana, kao što je to slučaj kod zgrade SOA-e, kojoj su izmislili 25.000 četvornih metara, kako bi se opravdala enormna cijena.
Cijena gradnje pokušala se opravdati visokim sigurnosnim zahtjevima, te je u podnaslovu navedeno kako je to „neprobojno zdanje otporno na metke i eksplozije bombi…“, međutim zbog krađe građevinskog materijala, kako smo doznali od informatora koji ima veze s ovim objektom, uslijed opterećenja pod namještajem na jednoj etaži je napukla ploča.
Osoba koja je imala odriješene ruke kod izgradnje i financiranja ove zgrade bila je njezin tadašnji ravnatelj, danas smijenjeni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji najbolje zna gdje je završio građevinski materijal i razlika u vrijednosti građevinskih radova i odobrenog kredita, te zbog čega je potpisan tako nepovoljan ugovor. Na pitanju o cijeni zgrade, Karamarko je tada izjavio da je to najpovoljnija cijena zgrade koju je država gradila.
Šeks protiv Karamarka, Josipović ga brani
S obzirom da je informaciju o ovom građevinskom kriminalu dobio i Vladimir Šeks, kao predsjednik Nacionalnog vijeća protiv korupcije, uredno me je obavještavao o istragama koje su se provodile oko ove afere. Posljednji odgovor od njega sam primio u lipnju 2013. godine kada me informirao da je predmet proslijeđen Državnom odvjetništvu, koje je dalo nalog PNUSKOK-u, ali ono do slanja požurnice nije dovršilo kriminalističko vještačenje.
Bez obzira na očitu umiješanost Karamarka u ovu građevinsku aferu, Milanovićeva vlada i ostali političari koji su zaprimili informaciju o ovom kriminalu nisu pokrenuli ozbiljnu inicijativu da se otkriju prave činjenice i pozadina ove štete po državni proračun i hrvatske porezne obveznike. Tu vrijedi citirati i izjavu Ive Josipovića, na novinski upit vezan uz preplaćenu zgradu SOA-e. On odgovara u svojem prepoznatljivom beskičmenjačkom stilu: „U tijeku su provjere i ne želim govoriti napamet. Kad dobijem sva izvješća, onda ću zauzeti stanovište. Budite sigurni, na tu će se investiciju primijeniti svi kriteriji kao i na svaku drugu državnu investiciju, naravno, uz uvažavanje specifičnosti namjene.“ Politika, očito, tada nije bila sklona ući u sukob s Karamarkom, koji je tada bio politički mnogo moćniji nego danas.
Zanimljivo je primijetiti kako se u financiranju ovog projekta našla RBA banka, koja odvojila znatna sredstva kako bi se sagradio ovaj objekt. Tajna angažiranosti RBA banke možda se nalazi u nedavno objavljenim informacijama da se upravo u RBA zadrugama nalaze depoziti, najčešće hrvatskih političara u iznosu koji premašuje 500 milijuna eura. Ako je to točno onda je logično da su kroz izgradnju zgrade SOA-e političari samo štitili svoje investicije i nisu pokretali nikakve revizije i istrage kako bi se utvrdilo tko je odgovoran za ovako štetan posao po Republiku Hrvatsku.


( izvor dalicom.eu / uredio anonymous ) 

Nema komentara:

Objavi komentar